Naslovnica GALERIJA Hodočašće u San Giovanni Rotondo Hodočašće u San Giovanni Rotondo
Hodočašće u San Giovanni Rotondo

Ovogodišnje hodočašće početkom svibnja  imalo je za odredište gradić San Giovanni Rotondo u južnoj Italiji. Slikovito rečeno, ako zamislite talijansku čizmu, onda se ovaj gradić od niti 30.000 stanovnika, nalazi na poluotoku koji izgleda kao mamuza na čizmi. Organizatori hodočašća uz našeg župnika vlč. Ivicu Zlodi bili su g. Davor i gđa. Blanka Vukmirić a ispred agencije ATI Pula bila je Mariagrazia Vujisić. S nama je bila i s. Mara Matanović.

Kako je to dosta dalek put, u dolasku smo se zaustavili u gradu Lanciano, poznatom po euharistijskom čudu. Čudo se dogodilo sredinom osmog stoljeća kada je neki mladi redovnik služio svetu misu. Pri Pretvorbi je posumnjao u stvarnu prisutnost Isusovog tijela i krvi. Tada se dogodilo čudo: hostija je poprimila oblik svježeg mesa, a vino je postalo krv. Sve je to sačuvano do danas tako da je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća napravljeno istraživanje na Sveučilištu u Sieni koje je potvrdilo da se radi o stvarnom mesu i krvi koji potječu od istog čovjeka. Meso je djelić mišićnog tkiva  srca, a krvna grupa je AB i ima svojstva kao da je sada uzeta živoj osobi.

U Lancianu smo imali svetu misu u kapeli sv. Klare a predvodio ju je župnik vlč. Ivica. Prisutni su mogli kroz zastakljeni dio zida vidjeti pokaznicu s euharistijskim čudom koja se nalazi u crkvi s druge strane zida. Ova sv. misa bila je posebna i po tome što su naši hodočanici, Stjepan i Ana Kordić obnovili bračne zavjete. Oni su dan prije puta proslavili 49. godišnjicu braka no obnavljanje zavjeta je bilo iznenađenje za njih.

Kada sam prije puta htjela saznati nešto više o tome kuda mi to idemo, jako sam se iznenadila kad sam vidjela da ime grada dolazi od talijanski lancia što znači koplje. Prema predaji, tuje rođen rimski stotnikLongin koji je zabio koplje u Isusov bok kako bi bio siguran da je umro. Kako sam upravo čitala knjigu Koplje Louisa de Wohla, činilo mi se da je to upravo nevjerojatna podudarnost.

 

Zaista, ovaj čovjek bijaše sin Božji.

Nakon ovog krasnog predaha nastavili smo autobusom do San Giovani Rotondo, mjesta gdje je u samostanu svoj život proživio Padre Pio. Sveti Padre Pio je rođen u Pietrelcini 1887., a 1903. je postao kapucin. Bio je vrlo krhkog zdravlja, pa je zbog toga nekoliko puta odlazio i vraćao se u samostan, a od  1918. do svoje smrti 1968. živio je u samostanu u San Giovanni Rotondo. 1918. godine su se pojavile stigme što je izazivalo fizičku, ali i duševnu patnju. Dolazilo je mnoštvo ljudi, vodile se oštre polemike no Padre Pio je nastavljao živjeti u duhu siromaštva, nenavezan na čast i materijalna dobra, ponizno služeći sv. misu i ispovijedajući od jutra do mraka, uvijek poslušan Crkvi. Sveti papa Ivan Pavao II ga je proglasio svetim 16. 6. 2002.

Obišli smo staru crkvu, vidjeli raspelo pred kojim je, moleći se, dobio stigme, a posjetili smo i skromne prostorije gdje je živio i ispovijedao. Bili smo u veličanstvenoj novoj crkvi u kojoj se sada nalazi i tijelo Padre Pia. Građevina koja dominira je ipak bolnica – Dom za olakšanje patnje.  Na fotografijama smo vidjeli da krajem drugog svjetskog rata na mjestu gdje je sada to veliko i lijepo zdanje nije bilo ničeg osim kamenja i grmlja. Padre Pio je zamislio bolnicu u kojoj bi se na poseban način brinuli za pacijente, vodeći računa i o njihovim dušama te da im se što više olakša patnja. Prema izričitoj želji Padre Pia, posebno se vodi računa da se u bolnici mogu liječiti svi pacijenti, bez obzira na imovinsko stanje. Imali smo mogućnost pogledati neke dijelove bolnice koja danas ima preko 2500 zaposlenih, od toga više od 500 liječnika. Bolnica je izrađena od najkvalitetnijih materijala i raspolaže najmodernijim uređajima te je na glasu kao jedna od najboljih bolnica u Italiji. Posebna pažnja se posvećuje hrani za pacijente, tako da je gotovo sva hrana uzgojena u blizini bolnice od strane provjerenih kooperanata. Sve je to napravljeno donacijama koje i danas obilato stižu. Padre Pio je govorio da nikad nismo dovoljno učinili za onog koji pati.

Kao grupa smo izmolili križni put i to tako da smo svi sudjelovali, netko noseći križ, netko čitajući, a netko noseći hrvatsku zastavu. Na križnom putu, nekako mi se taj puta najviše usjekla u pamćenje rečenica koju prema evanđelju izriče rimski stotnik: „Zaista, ovaj čovjek bijaše sin Božji“. Bio je to križni put koji ukratko opisuje životni put blaženog Alojzija Stepinca. I inače, tijekom cijelog putovanja u autobusu smo molili krunicu s nakanom da bl. Alojzije Stepinac bude uskoro proglašen svetim.

 

Otvoriti se Bogu kao cvijet

Posjetili smo i živopisno mjestašce Monte Sant Angelo, smješteno na oko 800 metara nadmorske visine. Ostalo mi je u sjećanju blještavo plavo nebo, more u daljini i bijele kuće u prepoznatljivom mediteranskom stilu. Svetište se zove Monte Gargano i posvećeno je arhanđelu Mihaelu, vođi i pobjedniku u borbi protiv pobunjenih anđela. U petom stoljeću u pećini se arhanđeo Mihael ukazao mjesnom biskupu. Crkva se nalazi duboko u špilji, a mi smo imali sv. misu u kapeli koja se nalazi u neposrednoj blizini. Župnik vlč. Ivica je u propovjedi naglasio da su nam anđeli dani da se brinu za nas. Važno je posvijestiti da osim materijalnog postoji i nematerijalni, duhovni svijet. Treba se osloboditi navezanosti na krive stvari, na neke naše želje i otvoriti se Bogu kao cvijet koji se otvara pred zrakama sunca. Kao što loza bez trsa ne može roditi ni mi bez povezanosti s Bogom ne možemo zapravo živjeti i biti plodni. Nakana mise bila je za sve koji su izgubili neku dragu osobu. I u ovoj sv. misi, kao i u svim ostalima na hodočašću molili smo molitve vjernika u otvorenosti i predanju Bogu. Liturgijsko pjevanje predvodili su gosp. Đuro Marjanović i Katarina Jakara.

 

Rane – podsjetnik na Boga

Na dan povratka smo imali sv. misu u kripti stare crkve gdje je donedavno bilo tijelo Padre Pia. Nakana mise bila je za zdravlje naših milih i dragih. Župnik vlč. Ivica je u propovjedi rekao da treba moliti i za sebe, za svoje tjelesno i duševno zdravlje. To nije sebično i potrebno je za to moliti. Vjernik nije depresivan i frustriran, nego uvijek diže pogled u visine.

Dok su mi oči bile prikovane uz oltar gdje se nalazi kip mrtvog Kristovog tijela razmišljam kako igrom „slučaja“ sve nekako ukazuje na Svete Rane. Od toga da sam uzela u ruke upravo knjigu Koplje, da smo se zaustavili u Lancianu, da smo posjetili Padre Pia koji je patio zbog zadobivenih stigmi i na kraju ova rečenica u križnom putu od strane stotnika, do tada nevjernika: Zaista, ovaj čovjek bijaše sin Božji.  Župnik Ivica je rekao u propovjedi: rane nisu znak svetosti, nego podsjetnik na Boga, veza između neba i zemlje. Rane nas podsjećaju na postojanje duhovnog svijeta, a to nam daje jakost u borbi sa Zlim. Pa da, arkanđeo Mihael koji nas svojim mačem štiti od zasjeda Zloga. Sve se posložilo, nema tu slučajnosti!

 

Po zagovoru bl. A. Kažotića pojavilo se vrelo

Na povratku, još uvijek u južnoj Italiji, imali smo izlet iznenađenja koji nas je sve jako razveselio. Vlč. Josip Kuhtić, rektor zagrebačke katedrale i prijatelj župe Svete Obitelji predložio je vodstvu hodočašća da posjetimo gradić Luceru. U njihovoj stolnoj crkvi uznesenja bl. Djevice Marije, na lijevom oltaru, nalaze se zemni ostaci našeg blaženika, Augustina Kažotića. Rođen u Trogiru 1260. u plemićkoj obitelji, pristupio je redu dominikanaca. Školovao se na Sorboni, a 1303. je imenovan zagrebačkim biskupom. Poseban je osjećaj imao za siromahe, a pažnju je posvećivao zdravlju i higijeni naroda, pa je dao kopati bunare i saditi ljekovito bilje. U Zagrebu je osnovao katedralnu školu i knjižnicu, a nije dao da se siromašnim učenicima naplaćuje školarina. Prema povjesničaru i kanoniku Baltazaru Krčeliću, upravo se po zagovoru bl. Augustina Kažotića za vrijeme suše, kada se gradila zagrebačka katedrala, pojavilo vrelo na današnjem glavnom trgu - sadašnji Manduševac. Bio je zauzet za prava Crkve i naroda te se zamjerio kralju, pa se više nije mogao vratiti Zagreb. Tada je imenovan biskupom u Luceri, a tamo je i umro 1323. na glasu svetosti.

Cijela grupa okupila se ispred oltara s blaženikovim tijelom gdje smo se zajedno pomolili za duhovna zvanja u Hrvatskoj. Mislim da nije bilo nikog tko tada nije poželio da i ovaj naš blaženik bude jednom proglašen svetim. Jedan mladi, nasmijani svećenik je očito procijenio da su došli blaženikovi Hrvati, pa nam je podijelio sličice s njegovim likom. U lijevom kutu sličice vidi se zagrebačka katedrala, a u desnom katedrala u Luceri. Sigurna sam da ćemo se 3. kolovoza, na njegov spomendan, mnogi od nas prisjetiti ovog lijepog posjeta gdje su nas tako ljubazno dočekali. On je živio davno, ali kad čitamo kratke natuknice o njegovom životu, vidimo da bi njegov način života i danas trebao biti uzorom, posebice onima koji o sebi misle kao intelektualcima ili vođama. Duh poniznog služenja za dobrobit naroda i Crkve i danas bi itekako dobrodošao.

 

Neka tvoje riječi i djela otvore srca ljudi za Njega

Naše zadnje odredište je bio gradić Osimo i sv. Josip Kupertinski. Zovu ga još i veseli i leteći svetac jer je pri pogledu na svetohranište često padao u radosni zanos popraćen pjesmom i plesom, a često je i levitirao. Poznat je i kao zaštitnik studenata. Obzirom na situaciju doma, muž i ja smo imali ozbiljnu listu molbi za tog sveca.

Evo još jedne zgode. Naši slavljenici koji su obnovili bračne zavjete odlučili su počastiti cijelu grupu pićem. I tako, na jednom odmorištu negdje u Italiji, popili smo piće, našlo se tu i kolača, čak je predan i mali dar slavljenicima, raspoloženje je bilo izvrsno, a iz autobusa se čula muzika koja zove na ples… Uglavnom, nije ostalo sam na pozivu. Ples je stvarno i počeo, među autobusima i autima, ali to nije bilo bitno. Nama je izgledalo kao da smo na svadbi. Netko i rekao: prvo plešu mladenci… pa sad kumovi… pa ostala rodbina!

Upravo tako smo se osjećali na hodočašću: kao mladenci, kumovi i rodbina na svadbi. Tako da odmah poželiš ići na slijedeće hodočašće.

I dalje razmišljam što znače sve te „slučajnosti“ vezane uz koplje i svete rane koje su me pratile na ovom putu. Vraćam se natrag na knjigu koji sam čitala. Na kraju knjige rimski stotnik se preobraćuje, ali ga i dalje muči što je upravo on probio Isusovo tijelo. I dalje nosi koplje sa sobom i ne zna kako da riješi svoju krivnju pa se obraća sv. Petru za pomoć. Sv. Petar tada kaže stotniku Longinu: „Budi koplje u rukama Gospodinovim. Neka tvoje riječi i djela otvore srca ljudi za Njega“.

Kako velikodušna i optimistična poruka!

Možemo i mi poslušati Petrov savjet i ostaviti svoju krivnju iza sebe, a pogled usmjeriti prema onom što trebamo učiniti, prema svom poslanju.

Jasna Gamulin

 
Baner

Božja riječ

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Mt 3, 1-12

U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«

Raspored misa

NEDJELJA

6.00 sati - zornica

7.30 sati

9.00 sati

10.30 sati - župna

12.00 sati

19.00 sati

 

RADNI DAN

6.00 sati - zornica

19.00 sati