Naslovnica
Uskrsna poruka nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića

Draga braćo i sestre!

1. Veliki tjedan i Sveto trodnevlje zorno pokazuju da je povijest Božjega spasenja povijest blizine Boga i čovjeka. To je povijest Božjega dara slobode u kojem čovjek čezne za Bogom, ali istodobno i povijest Božjega milosrđa, toga dara po kojem Bog traži i susreće čovjeka koji se udaljava od Boga gubeći sebe sama. No to je iznad svega povijest Ljubavi koja čovjeka vraća u dom radosti i ispunjenja temeljnih ljudskih čežnja.

Izabrani je narod bio svjestan Božje prisutnosti i njezina očitovanja upravo po nečuvenoj blizini, zbog čega je ostalo zapisano: »Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?« (Pnz 4, 7). Ta je blizina življena po nauku, po zapovijedima i po Zavjetu koji je darovan da bi narod rastao u zajedništvu s Bogom. Očito se – kako Gospodin objavljuje – ne radi o nekom izvanjskom okviru, o nedostupnosti koja bi zahtijevala posebne sposobnosti: »Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko… Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš« (Pnz 30, 11. 14).

Biti bliz Bogu s jedne je strane dar, a s druge trajno prepoznavanje Božje volje, oblikovanje misli, riječi i djela u skladu s tom voljom. Cijeli smo život pozvani biti blizu Bogu, u kušnjama se oduprijeti udaljavanju od njega, a kada to grijehom učinimo, i tada znati da nas Bog ne ostavlja: »Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava« (Ps34, 19).

Sveto pismo na puno mjesta izrijekom naviješta Božju blizinu i odražava odnos vjernika prema Bogu u slici blizine: govora, dodira, pogleda: »Da poslušam što mi to Gospodin govori: Gospodin obećava mir narodu svomu, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova živjeti u zemlji našoj« (Ps 85, 9-10).

2. Dragi vjernici, ipak ta blizina nije takva da bi ju se moglo poistovjetiti s blizinom čovjeka. Bog je uvijek različit i nije svodiv na ljudske kategorije. Darovavši čovjeku slobodu, usadio je u njega i čežnju za Božjom blizinom. Najveća tragedija čovjeka je odvajanje od Boga. Zato prorok piše: »Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu! (…) Nek' se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši púti, riječ je Gospodnja« (Iz 55, 6-8).

To je važno naglasiti, jer u vjerničkom životu, osim straha da je čovjek daleko od Boga i da nema mogućnosti, da nije dostojan približiti mu se, može postojati i lakomislenost i kušnja Božje blizine. Jedni su smatrali da su sigurno blizu Bogu, te su u svojoj oholosti previdjeli stvarnu Božju blizinu, a drugi su – misleći da su zauvijek odbačeni – postali svjedoci Božje milosti. U Kristu nema isključenih: »Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj« (Ef 2, 13).

Ne zaboravimo da je cijeli navještaj spasenja zapravo poziv na obraćenje i približavanje Bogu: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« (Mt 3, 2). Ili kako je vidljivo u pozivu apostola Jakova: »Približite se Bogu i on će se približiti vama!« (Jk 4, 8).
Štoviše, ta blizina nije samo pitanje čovjekova odnosa s Bogom, nego i odnosa s drugim čovjekom, koga se u cijeloj Bibliji, od Deset zapovijedi (usp. Izl 20, 16) preko Isusova Govora na gori (usp. Mt 5, 43) do prispodoba o milosrđu, posebice o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10 i 15), naziva bližnjim.

3. U Isusu se Bog utjelovio, došao na svijet kao Emanuel, »Bog s nama«. To je najsnažnije očitovanje Božje uronjenosti u ljudsku sudbinu, u čovjekove radosti i nade, boli i trpljenja. Nisu rijetki trenutci koji razdiru čovjekovo tijelo i dušu i u kojima se čini da je Bog odsutan i ravnodušan. Međutim, Kristov nam križ govori da je Bog prisutan i u patnji, osobito u njoj, povezujući otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja.

Isus je od samoga početka svoga dolaska na svijet dijelio krhkost života sa svakim čovjekom. Ipak, na osobit način blizinu u trpljenju ostvaruje u danima svoje muke i smrti, svoga Vazma. To trpljenje dolazi iz nepravde koju nanose ljudi opsjednuti vladanjem i nadziranjem slobode pojedinaca i svega naroda. Takvi se obično predstavljaju kao bliski ljudima, a zapravo žele zagospodariti njima i njihovim savjestima, služeći se ponekad i religijskim rječnikom, da bi postigli ciljeve koji su daleko od Božjega nauma.

Biti blizu ili daleko u prvi plan dolazi osobito u trenutcima Isusova puta prema Kalvariji. Osjetio je samoću. Bio je napušten od prijatelja koje je pozvao da mu budu najbliži, koji su mu obećali potpunu vjernost, a od kojih se jedan sada čak stavio u službu zlodjela Isusova uhićenja i uklanjanja njegove prisutnosti i blizine. I sve što je s njima dijelio odjednom kao da se izgubilo u neistini i praznini. Tako Isus, osim tjelesne boli, trpi duhovnu bol ostavljenosti. Utjelovljeni Bog živi iskustvo one patnje koja ne ostavlja na miru, koja raspršuje misli, slabi izdržljivost, oduzima nadu i gura u bezizlaznost. Do krajnje granice Isus živi iskustvo tolikih ljudi koji se osjećaju pobijeđenima i za koje se gasi smisao.

Utjelovljeni Božji Sin svojim pojavkom, riječima i čudesnim djelima dodirnuo je srca ljudi, jačao sigurnost, otkrivao nove obzore, okupljao i tješio, oživio Božje obećanje. Bog je po njemu djelovao tako bliz, a na Kalvariji mu se predbacuje njegov neuspjeh, u kojem žrtva nema opravdanja, nego se pretvara u poniženje. U slabosti i izranjenosti ljudskoga tijela kao da se ne vidi Boga. Djeluje dalek i nemoćan, ne odgovara ni na Isusov vapaj: »Zašto si me ostavio?«. Otvorio se ponor Božje šutnje, i Očeve udaljenosti koju može premostiti samo vjera.

4. Braćo i sestre, pred takvim stanjem šutnje i daljine ljudi obično daju dvije vrste odgovora. Prvi je odgovor bijeg, skrivanje od susreta i suočavanja s ljudskom boli. To ne moraju biti najteža pitanja. Dovoljno je vidjeti nepravdu pred kojom odlučimo šutjeti, da ne bismo bili sami zahvaćeni i uključeni. Takvim našim postupkom zlo neokrznuto nastavlja djelovati i razarati prijateljstva, obitelji, društvo.

Druga vrsta odgovora je napad i dolazi u trenutku kada se suočavanje ne može izbjeći. Pred nekim tko nam nanosi zlo u kušnji smo uzvratiti jednakom mjerom. Ni zlo se tako ne suzbija, nego umnaža, jer se ukorjenjuje u nama i pretvara nas u nasilnike. Razdire nas i udaljuje nas od nas samih. Gotovo svakoga dana susrećemo postupanja, govorenja, spletkarenja, zbog kojih se lako izgubi strpljenje i upada u zamku tvrdoće srca.

Stvarni je pak odgovor Kristov križ, njegovo darivanje, njegov ulazak u središte zla, njegovo trpljenje koje ne previđa zlo, njegova šutnja koja govori i postaje bliza svakomu čovjeku. Na križu Isusova uključenost nije nasilna, ne obescjenjuje ni najslabije, niti ikoga zanemaruje. To je blizina koja vidi one što ga predaju i osuđuju, izruguju i proklinju. To je blizina koja vidi svoju Majku i učenike, vidi izvršitelje i zapovjednike, učene glavare i sućutne žene. Uzvišenost je u tome što je Isus svakomu blizu.

A sve što je ostalo neodgovoreno i nejasno u muci, dobiva odgovor u uskrsnuću. Njega je moguće vidjeti u snazi vjere i pouzdanja koje je preživjelo susret s trpljenjem. Čovjek koji u trpljenju moli Božju blizinu, pronalazi je u punom sjaju u milosti uskrsnuća.

5. Najdjelotvorniji način suočavanja sa zlom, počevši od manjih ili većih nepravda, kakvih su puni naši odnosi svakoga dana, očituje se u našoj spremnosti da to suočavanje usvojimo. Tako da to trpljenje postaje i naše trpljenje, pa i onda kada nas se izravno ne tiče, a da pritom ne izgubimo ni volju ni vjeru da Gospodin vodi našu povijest i da ispunja svoj plan kako nam svjedoči blaženi Alojzije Stepinac.

Taj pristup ne prestaje prokazivati zlo i grijeh ondje gdje vidimo da oni i nas i svijet udaljuju od Boga. Kao vjernici pozvani smo ići dalje od ciljeva koji se zaustavljaju na prolaznim planovima. Upirući pogled prema vječnosti, mi gledamo zemaljsku stvarnost, previranja i nastojanja. Zahtjevi za pravima i pravednošću nemaju svoje konačno opravdanje u sukobljenosti interesa. Nepravda kao konačni cilj dovodi do trpljenja mnogih. Ona pokušava razoriti nadu da je moguće živjeti drukčije odnose. Kristov križ, kojega smo i mi dio, čuva nadu i pouzdanje u Božju blizinu.

Ta Božja blizina, braćo i sestre, najpotrebnija nam je u Hrvatskoj. U njoj se, snagom proročkoga poslanja Crkve, usuđujem govoriti o nadi za hrvatski narod upravo u trenutcima kada se čini da smo slabi, da smo u mnogočemu stavljeni pred snagu koja ne računa s Bogom i bahato izruguje važnost Kristove blizine. U rječniku politike, gospodarstva, tehnologije nalaze se riječi o tome da je nešto neizbježno, nužno, jedino moguće, da nema alternative. Kao da nema prostora za preobraženi svijet u kojemu živi iskrenost, poštenje, ljubav.

Uskrs govori rječnikom u kojem Krist ulazi u borbu sa zlom što ga je čovjek izabrao, da oslobodi čovjeka preuzimajući u svojoj slobodi na sebe krivnju; da Bog vrati čovjeka u život, darujući mu svoj život. I toliko puta u patnjama ljudi čujemo kako se krivica pripisuje Bogu, proziva se njegova šutnja i zbog nje ga se odbacuje. A Isus nam govori da se sa zlom ne može ući u borbu bez spremnosti da na svojoj koži, u svom srcu, osjetimo trpljenje drugoga i da pritom ne gubimo nadu. Stoga molimo Gospodina za nadu. Molimo za nadu koja je Božja blizina. Dar Kristova uskrsnuća daje snagu da u lice gledamo zlo i nepravdu, ne dopuštajući da unište našu nadu. Time prosvijetljen sveti Pavao piše: »Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo« (Rim 12, 21).

Za Isusove je učenice i učenike bilo najbolnije iskustvo Isusove smrti, jer je ostavljala ranu, gubitak njegove blizine. Ali vjera i ljubav nisu prestajale čuvati nadu te blizine. Čežnja za blizinom dovodi ih pod križ, ali i na grob, koji je u jutro uskrsnuća ostao prazan. U Kristovu uskrsnuću i pobjedi nad grijehom, u pobjedi nad udaljenošću od Boga, nalazi se naša vječnost. U tom daru pozvani smo druge darivati – noseći Božju blizinu. To možemo ne svojom snagom, nego tako da budemo blizu Bogu, da čujemo što nam govori, da osjetimo dodir njegova milosrđa.

6. Draga braćo i sestre, dok vam ovo pišem, u sebi već razmatram riječi koje su naši mladi izabrali za slogan Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se održati sljedeće godine u Zagrebu. Slogan ponavlja Marijine riječi: »Što god vam rekne, učinite!« Marija je Majka Božje blizine. Ona nas uči kako se radovati, kako trpjeti, kako darivati Božju blizinu u današnjoj kulturi udaljavanja i isključivanja.

Nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženoga Alojzija Stepinca zazivam na sve vas; na naše obitelji u kojima je potrebna blizina roditelja djeci i djece roditeljima; na naše hrvatsko društvo u kojem je potrebna Božja blizina istine o čovjeku i naša blizina koja dijeli boli i nosi svjetlo nade; na područja kulture, gospodarstva i politike koja trpe pod udarcima udaljavanja i sukoba.

Zazivajući na sve vas Božji blagoslov, ohrabrujem vas sigurnošću apostola Pavla, zagledanoga u Krista koji dolazi: »Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti« (Rim 13, 12).
U vjeri u Krista Spasitelja nitko nije daleko. Zato vama u domovini i vama izvan nje bili u Gospodinu blagoslovljeni vazmeni blagdani. Sretan Uskrs!

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

U Zagrebu na Cvjetnicu, 14. travnja 2019. godine

 
Baner

Božja riječ

5. VAZMENA NEDJELJA

Iv 13, 31-33a.34-35

Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«

Raspored misa

NEDJELJA

7.30 sati

9.00 sati

10.30 sati - župna

12.00 sati

19.00 sati

 

RADNI DAN

7.00 sati

19.00 sati