Naslovnica

Glavni izbornik

Uskrsna poruka nadbiskupa zagreba?koga kardinala Josipa Bozani?a

Draga bra?o i sestre u vjeri!

1. Svako slavlje Velikoga tjedna i Svetoga trodnevlja neobi?no je, ponajprije zbog svoga nutarnjega otajstvenoga sadržaja, koji je uvijek nov i koji živimo u krš?anskoj vjeri, sudjeluju?i u Vazmu Isusa Krista. No ovogodišnja korizma i ulazak u Veliki tjedan ima iznimno neobi?ne vanjske okolnosti koje i u nama vjernicima pobu?uju stanovita pitanja, bude ?ežnje i potvr?uju istine naše vjere.

Prije kratkoga razmatranja, što ga o tome želim podijeliti s vama, osje?am potrebu pozdraviti vas, sve vas, dragi ?lanovi nadbiskupijske zajednice, onako kako su to ?inili apostoli kada su bili tjelesno udaljeni od vjernika kojima su donijeli Radosnu vijest i od mjesta u kojima su ustanovili Crkvu: Milost vam i mir od svemogu?ega Boga: milosrdnoga Oca, Spasitelja Krista te Branitelja i Tješitelja našega, Duha Svetoga!

Milost i mir, ta dva povezana dara, sažimaju moj pohod svakomu i svakoj od vas u vremenu kada su mnoga srca uznemirena i kada ih mirom može ispuniti samo Gospodin koji je došao k nama, na sebe preuzeo našu ljudsku narav, a u njoj tjeskobu i nemir. Milost vam i mir u zajedništvu Crkve koja se pouzdaje u svoga U?itelja i molitvom je zagledana u Spasiteljevu prisutnost.

U mojoj ste molitvi, »dragi moji dijecezani« – kako je obi?avao govoriti blaženi Alojzije Stepinac – osobito sada, kada, zbog ograni?enja izazvanih širenjem bolesti i prihva?enih iz ljubavi prema bližnjima, ne možemo dijeliti puninu euharistijskoga slavlja i sakramenata te o?itovati svu ljepotu susreta i župnoga zajedništva. Molim za vas posebno sada, nakon potresa koji je ostavio razorne tragove u vašim domovima, na našim crkvama, pa i na našoj prvostolnici, a nedvojbeno i u dušama ljudi u Zagrebu, u mjestima podno Medvednice i u njenoj okolici.

2. Upravo sada, dok se u mnogo?emu osje?amo pogo?eni, ranjeni i udaljeni, osluškujemo kako nam Gospodin govori i poziva nas: »Ne bojte se!« Ta nas njegova utjeha ja?a i ohrabruje te nam ujedno omogu?uje prepoznati novu blizinu koja se gradi u nevoljama.
Drago mi je što su toliki vjernici odgovorili na pozive biskupa i župnika da se u obiteljima intenzivnije moli; da se otkrivaju darovi koji se usred svakidašnjih briga lako zanemare; da se vra?a na bitno, na ono što uspijeva izdržati i prevladati svaku životnu kušnju, jer to nije podvrgnuto prolaznomu razaranju. Naša je Crkva u ovim danima postala druk?ije vidljiva. Ondje gdje ima ljubavi jednih za druge, prisutan je Gospodin!

Puno je ve? ljudi primijetilo da pandemija koronavirusa, koja je zahvatila svijet, poti?e na obnovljeno traženje smisla. Bolest i nepogode poput potresa tako zorno pokazuju da je ?ovjek krhko bi?e. Ta se krhkost ne odnosi samo na pojedince, nego se, zbog me?uovisnosti, brzo odražava na cijelo društvo, na sva podru?ja i sve djelatnosti. U dnu svega nalazi se odnos prema životu i smrti, a taj odnos u kona?nici sve propituje, o?ituje vrijednost ili bezvrijednost, definira i redefinira ljudske želje, težnje i iskustva.

Kao krš?ani pozvani smo ?itati sve doga?aje upravo u svjetlu Objave, u susretu s Kristovim evan?eljem, u kojem su pitanja o ljudskoj vremenitosti i nestalnosti usko povezana s uskrsnu?em. Valja ponoviti istinu naše vjere tako da jasnije odjekne u nama: Bog se utjelovio u Isusu Kristu i po njegovu trpljenju i uskrsnu?u darovao nam je vje?ni život. Božjim zahvatom u ljudsku povijest ona je preobražena i mi koji vjerujemo preobraženi smo u njoj, i još ne u punini, ali u nadi koja ve? sada ne posti?uje. Tko god vjeruje u Sina Božjega, ima život vje?ni (usp. Iv 6).

3. Iskustva koja trenuta?no živimo naglašavaju važne istine o ?ovjeku i svijetu. Sve stvoreno, pa tako ni ?ovje?anstvo, ni povijest nisu stvarnosti nad kojima ljudi mogu imati posvemašnji nadzor. Dio smo otajstva, one stvarnosti koja se samo u okvirima zemaljskoga ne može ni shvatiti ni protuma?iti ni živjeti.

Otajstvo života u nama živi kao ?ežnja za istinom, dobrotom i ljepotom, kao nada u vje?ni život, kao glas koji razlu?uje dobro i zlo, kao svjetlo koje pruža nadu i djeluje ljubavlju. Ta spoznaja i vjera u Boga ?ini ljude poniznijima, sigurnijima i radosnijima. Ne prepoznati tu istinu vodi u skrivanje kona?nosti svega što postoji, pa tako i u »skrivanje« smrtnosti. Poneseni raznim dostignu?ima u civilizaciji, možemo graditi na nepostojanu temelju i izgraditi poguban dojam da je ?ovjek gospodar vremena i svijeta. Vremena i životi u Božjim su rukama i u njegovu srcu.

S druge strane, svaku pohvalu zaslužuje koliko se napora, vremena i znanja ulaže u o?uvanje života, u održavanje ljudskoga daha; koliko borbe za svaki ljudski život. I to ?esto u našoj suvremenosti ne djeluje tako važno, pa se olako predlažu pristupi i donose odluke o prekidu života, bilo onoga u maj?inoj utrobi, bilo starijih osoba. Dio otajstva svaki je dah darovan od Boga i život za koji su drugi spremni sebe izložiti opasnosti. Na tim vrijednostima treba nastaviti graditi kulturu i život naše domovine.

4. Kad smo pritisnuti nevoljama, bliža nam je i druga jednostavna istina: da smo upu?eni jedni na druge, ovisni jedni o drugima, što ima za posljedicu da je solidarnost i suradnja put istinskoga življenja. Vjernici su po svom krštenju i pritjelovljenju Kristu uskrslomu jedna obitelj, me?usobno bra?a i sestre, te su kao takvi pozvani biti svjedoci nade.

U djelovanju virusa koji hara ?itamo na?in na koji djeluje zlo: najprije zavara, zatim prijeti i zatvara, da bi u srcima ugnijezdio strah. Tako malen, vidljiv tek u laboratorijima, a tako mo?an, iznena?uju?e napadan i razoran. Kao da je svijet zatekao nepripremljen. Unio je zbunjenost, prijetnju osamljenosti, ?udnu hladno?u, osje?aj da smo u zamci iz koje ne znamo izi?i.

Možda nam takav pomogne da više vrjednujemo i cijenimo ono što nije odmah o?ito, što tako ?esto izgleda nevidljivim, a ipak od toga živimo. Zapravo je vidljivo ako gledamo o?ima vjere, nade i ljubavi. Vidljivo je ako razmotrimo plodove. To vrijedi po?evši od Boga do zadivljuju?ih djela milosr?a i plodova Božjega Duha. Stoga ne smijemo bahato re?i da je Bog nevidljiv, da je duhovno nevidljivo, jer o?ito nismo u ruke uzeli primjereno sredstvo, pro?istili srca, jer ?e upravo »?isti srcem gledati Boga« (Mt 5, 8). I znamo da je to ja?e od svakoga zla. Zato je važno ?uvati ljudsku toplinu, radovati se s drugima, prepoznavati dar postojanja bližnjih.

Krš?anskomu pozivu suprotnost je sebi?nost, jer krš?anin zna da ne živi sebi, nego Gospodinu u svojim bližnjima. Krš?anin upravo iz toga sebedarja razmišlja što može u?initi za druge, a da pritom ne iskušava Gospodina obijesno se izlažu?i pogibelji. Jedno je biti spreman dati i svoj život za bližnje, a drugo iskušavati Gospodina.

5. Lancu zla, tvrdo?i i sporosti srca, svemu što je pogodilo i u?enike nakon Isusove smrti, suprotstavlja se živa Kristova prisutnost. On je uz nas i osje?amo ga osobito u svojoj povezanosti i sjedinjenju u molitvi. Iako ?ovjek, kada je u potrebi, ponovno otkriva molitvu, važno je da ona sada ne bude prihva?ena iz straha, sužena na neku potrebu, nego da raste iz zahvalnosti Gospodinu, iz potpunoga predanja Bogu i traženja Božje volje. Mi vjerujemo u snagu molitve. Ona nas mijenja i pomaže nam suobli?iti se Kristu u njegovu pouzdanju Ocu. Gospodin Isus zajedno s nama upu?uje prošnju Ocu da nas oslobodi od Zloga i od zala.

Svi kojima je teško i u ovom trenutku mogu znati da molimo jedni za druge. Biskupi i prezbiteri u dnevnim euharistijskim slavljima mole za povjerene im vjernike i sve s kojima su duhovno povezani. Redovnici i redovnice u svojim zajednicama, te sve Bogu posve?ene osobe prisutne u raznim životnim stvarnostima, upu?uju na Svjetlo neugasivo. Obitelji s djecom i mladima u krugu obiteljske »ku?ne« Crkve ja?aju vjeru u snagu molitve u svakidašnjem životu, osnažuju?i obiteljsku duhovnost. Pojedinci, osamljeni, izolirani i bolesni svojim molitvama i pouzdanjem u Boga dio su našega molitvenoga zajedništva, suosje?anja i ohrabrenja.

I nipošto ne zaboravimo Blaženu Djevicu Mariju i svete zaštitnike. Marija je naša i Isusova Majka, Pomo?nica i Pratiteljica u radosti i u bolima. I u tome je naša sigurnost. Nebeska Crkva svetih ne ostavlja nas u raljama tjeskobe. Ne propustimo ih zazivati i utjecati se njihovu zagovoru, posebno nebeskomu zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca.

Molitvom možemo dodirnuti, prihvatiti, zagrliti sve kojima je potrebna blizina Boga i ?ovjeka. To su ponajprije oboljeli, njihove obitelji i stradali u potresu. Molitvom smo potpora našim lije?nicima i zdravstvenomu osoblju, onima koji omogu?uju življenje u teškim okolnostima: od karitativnih djelatnika i socijalnih radnika preko policije, vojske, vatrogasaca i drugih služba do nositelja državnih i društvenih odgovornosti i dragovoljaca.

6. Bra?o i sestre, ovo je vrijeme naše odgovornosti u ljubavi. Uz puno upita zašto Crkva postupa na odre?eni na?in, suo?ena sa širenjem bolesti Covid-19, treba re?i da Crkva promi?e život kao dar. I ako sebe ograni?uje, njezin je glavni razlog ?uvati život iz ljubavi. Tako djelujemo u svijesti da smo smrtni, ali znamo komu smo povjerovali i u kome je naše pouzdanje.

Tijekom korizme, a posebice u Velikom tjednu vidimo suo?enu tamu nasuprot izražaja ljubavi. I naizgled jako pobožni zahtjevi i stajališta mogu u sebi kriti nerazumijevanje. Sada, dok prolazimo kroz još nevi?en oblik crkvenoga života, u kojem je njeno euharistijsko središte narušeno, ostaju: navještaj, molitva i zajedništvo, vjerujem snažniji nego ina?e. I Crkva se druk?ije otkriva u svojoj sakramentalnosti, to jest kao božanska i kao ljudska. Ona nije ljudska tvorevina i u njezinu je središtu Bogo?ovjek, Isus Krist. Bez njega ne možemo u?initi ništa (usp. Iv 15, 5).

Ovo su trenutci posebne priprave za Uskrs, u kojoj se ?ini da je korizma prerasla u dugo bdjenje, iš?ekivanje prožeto nadom, izme?u patnje na križu i radosti pobjede nad smr?u. Siguran sam da su u ovim poteško?ama mnogi pomislili i na odsutnost Boga, na njegovu šutnju, ali upravo ovo je vrijeme koje pruža mogu?nost za ve?u osjetljivost i za odgovornost prema povjerenomu nam vremenu, da ga živimo u brizi za druge, u pozornosti prema potrebama bolesnih i starijih, u blizini i u brižljivosti za djecu. Iznimna je to prigoda za utjehu koju pronalazimo u Božjoj rije?i. Njome Gospodin udaljava strah iz našega srca i po njoj je vidljivije da i Gospodin trpi s nama.

7. Premda zajedno s vama osje?am zabrinutost za povjerene mi vjernike i druge ljude, za naš hrvatski narod, znamo da Crkva uvijek ide putovima kušnja svijeta, pra?ena Duhom Svetim. On je plod Kristova uskrsnu?a.
Svjesni smo da ?e posljedice nakon epidemije tražiti upravo onu snagu koju virus nije mogao zaraziti i uništiti: ljubav i solidarnost. To su pokreta?i koji osposobljuju ljude dobre volje u suo?avanju s poteško?ama, osamljenoš?u, bijedom, nesigurnoš?u pred budu?im.

Teško je re?i koliko ?e vanjske okolnosti našega življenja doživjeti promjene. I u tome treba gledati otvaranje novih prostora i nade na svim podru?jima. Trebat ?e se nositi s višeslojnim obnovama i gibanjima u društvenom, gospodarskom i politi?kom smislu. Ipak, ovo nas iskustvo pou?ava da život nije samo pitanje prijetnja, koje mogu do?i od ljudi ili iz prirode; da nije samo muka za svagdašnji kruh, nego je nešto onkraj i više od toga.

Zato sada, a tako ni u vremenu pred nama, ne smijemo zanemariti Otajstvo života. Ono je prisutno poglavito u ?ovjeku kao kruni Stvaranja; u ?ovjeku komu je Bog povjerio da upravlja stvorenim, da ga oblikuje i kultivira. Neodgovornost donosi bol mnogima. Nepoštovanje i nebriga okre?e se protiv ?ovjeka.

Uskrsnuli Gospodin nas poti?e da ne budemo prestrašeni pred poljuljanim ili srušenim nadama. Krist živi i prisutni me?u nama naša je istinska nada. On nas poziva da budemo otvoreni budu?nosti, onomu prema ?emu nas on vodi, gdje nas on ?eka.
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!

Vaš nadbiskup
† Josip kardinal Bozani?, v.r.

U Zagrebu, na Cvjetnicu, Nedjelju muke Gospodnje, 5. travnja 2020. godine

 

Božja rije?

SVETA MARIJA BOGORODICA

Lk 2, 16­21

U ono vrijeme: Pastiri pohite u Betlehem i prona?u Mariju, Josipa i novoro?en?e gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše re?eno o tom djetetu. A svi koji su to ?uli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te doga?aje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slave?i i hvale?i Boga za sve što su ?uli i vidjeli kako im je bilo re?eno. Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao an?eo prije njegova za?e?a.

Raspored misa

NEDJELJOM

7.30 sati

9.00 sati

10.30 sati

12.00 sati

19.00 sati

 

RADNIM DANOM

7.00 sati

19.00 sati